OTKRIĆE UŠĆA RIJEKE STARE PREKO 40 MIL.GOD.S FOSILIMA STABALA I PLODOVA PALMI U TEPČIĆIMA

U TEPČIĆIMA BILO UŠĆE RIJEKE STARE 45-40MIL.GOD.U KOJEM SU RASLE BROJNE PALME NIPA, (Nipadites) I OSTALA TROPSKA IZUMRLA DRVEĆA;

Da je šire područje Čitluka odnosno regija Brotnjo vrlo plodan kraj, to je većini nas poznato, no poznato isključivo po plodovima možda najpoznatije biljke na svijetu Vitis vinifera ili svima nama dobro poznate vinove loze. Osim ove današnje plodnosti broćanskih vinograda, nedavno je otkriven dokaz da je ovo bio plodan kraj i  prije 40 i nešto milijuna godina u prošlosti u vremenu srednjeg eocena. I što je još zanimljivije plodonosne biljke nisu bili trsovi vinove loze već brojne palme – i to palme poznatije pod nazivom Nipa. Ove vrste palmi spadaju u familiju Arecaceae, čiji je danas  rod Nipa ili Nypa prisutan samo s jednom živućom vrstom Nipa fruticans. Vrsta  Nipa fruticans danas raste jedino u području jugoistočne Azije od Indije, Burme, Tajlanda, Filipina do pacifičkih otočja između sjeverozapadne Australije i Malezije, gdje je poznata  i pod nazivima vodeni kokos ili vijetnamska močvarna palma. Pri tome stabla nipa palmi rastu uglavnom uz ušća mirnih rijeka te u mirnim zaljevima i estuarijima. Ovo je i jedina palma koja predstavlja bitan čimbenik tzv.mangrove vegetacije koja nam je poznata po donjim dijelovima stabala i korijenja koja su dijelomično pod vodom a dijelomično iznad vode.  Kad gledamo nipa palme možemo uvidjeti kako su one izuzetno važne biljke u zemljama jugoistočne Azije, i to puno puno važnije negoli je u nas i za nas npr.vinova loza. Popis svrhe korištenja gotovo svakog dijela stabala nipa palmi je vrlo velik, radi čega se danas u tim zemljama ove palme i plantažno uzgajaju. Među najbitnijim osnovnim  svrhama upotrebe mogu se navesti ; korištenje listova palmi u izgradnji krovova i zidova kuća, u izradi nadstrešnica, korpi, namještaja itd., kao i korištenje plodova i drugih dijelova biljke u prehrani i medicinskim svrhama i brojne druge svrhe, na osnovu čega bi život tamošnjem stanovništvu bez nipa palmi bio gotovo nezamisliv.   Vrlo zanimljiva slučajnost ogleda se u tome da se iz plodova nipa, čiji su upravo fosili nađeni kod  sela Tepčići, spravlja naširoko poznati nipin ocat.  Plodovi nipe su jestivi zbog čega se i u mnoge prehrambene svrhe koriste, pri čemu su tijekom dozrijevanja smješteni u jedan izgledom poveći grozd unutar kojeg su manji dijelovi veličine od 5 do 8 cm srasli. 

Slika 1. Nalazište fosilnih plodova palme Nipa - Nipadites.

 Slika 2. Izvađeni fosilni plod netom nakon otkrića.

 Slika 3. Izvađeni fosilni plod netom nakon otkrića. 

 Slika 4. Tri pronađena fosilizirana ploda nipa palmi.

 Slika 5. Tri pronađena fosilizirana ploda nipa palmi (plodovi okrenuti s druge strane).  

 Slika 6. Jedinstveni fosilni otisak ploda nipe s fino vidljivom strukturom ploda. 

 Slika 7. Još jedan otisak ploda.  

 Slika 8. Ostalih 6 nađenih plodova nipa palmi.

 Slika 9. Zadnji pronađeni najbolje očuvani plod nipe u obliku srca. 

 Slika 10. Srcoliki palmin plod

 Slika 11. Isti plod s mjerilom - dužina = oko 8,5 cm. 

Slika 12. Isti plod - okrenut s druge strane.

Slika 13. Fosilizirano-kristalizirani dio velikog izumrlog drveta koje je raslo uz ušće ove prarijeke.  

Slika 14. Isti fosil.  

Slika 15. Isti fosil - pogled na fino vidljive i kristalizirane godove.  

Slika 16. Konglomerat - nastao 40-milijunsko-dugogodišnjim stvrdnjavanjem šljunka kojeg je taložila pra-Neretva ili neka njena pritoka.

Slika 17. Tanka leća u sedimentu s vidljivim valuticama šljunka od metamorfnih i magmatskih vrsta stijena koji grade brda tek iznad Bijelog polja.  

Upravo su fosili ranije navedenih manjih dijelova cijelog ploda ili grozda nipe, tijekom istraživanja čitlučkih sedimenata od strane autora, otkriveni na jednoj maloj površini  livade neposredno s lijeve(zapadne) strane ceste na izlazu iz Tepčića  prema Dobrom Selu, i to unutar specifičnih izledom lako zamjetljivih svjetložućkastih mekših laporovitijih stijena. Puno ovakvih stijena u kojima ima fosila plodova palmi ali i fosila školjki i puževa, složeno je unutar velikog suhozida ili duvara koji je s južne strane navedene livade. Za ovako možemo reći vrlo malu površinu lokaliteta pronađeno je mnogo plodova među kojima se posebno ističe pronađeni nipin plod u obliku srca dužine oko 8,5 cm.  Vrlo slični i brojni fosili gotovo izgledom istih plodova nipa palme pronađeni su eocenskim sedimentima u blizini Londona po čemu je to nalazište fosila danas svjetski poznato. No, prema autoru dostupnim saznanjima, iako brojni u Engleskoj, ovakvi eocenski fosili – plodova nipa palmi osim Engleske pronađeni su tek na nekoliko mjesta u Europi i to s par ili jednim primjerkom fosila, što ovom nalazištu iznad Tepčića daje izniman paleontološki značaj. Značaj nalazišta je time veći jer je on tek djelomično istražen i već je zapaženo kako se na vrlo malom dijelu površine u specifičnim laporovito-pjeskovitim stijenama nalazi pravo obilje fosilnih plodova ovih indokineskih vodenih palmi. Nadalje, osim brojnih fosila plodova palmi, u neposrednoj njihovoj blizini otkriveni su fosilizirani kristalizirani dijelovi velikih stabala iz tog vremena. Pri tome je otkriven jedan komad fosilnog debla s fino vidljivim godovima a cijela su se debla, logično nakon dugo vremena više od 40 milijuna godina, potpuno kristalizirala. Na dijelu prostora između livade s plodovima nipe i makadamskog puta što se odvaja zapadno od ceste Dobro Selo-Tepčići, nalaze se tanki proslojci konglomerata u kojem se nalaze fino zaobljene valutice raznih stijena među kojima su i mnoge vrste metamorfnih i magmatskih stijena koje se danas nalaze tek sjevernije od sela Potoci i Bijelog polja. Ako su stijene s ovim valuticama stare oko 40-i nešto milijuna godina možemo postaviti pitanje: na koji način su stijene koje danas nalazimo tek u kanjonu Drežnice i kod Jablanice - dospjele ovamo ? Po vlastitoj prosudbi - jedini mogući odgovor na to pitanje jest da ih je donijela rijeka koja je tekla iz tog područja. A s malom varijacijom u položaju toka, danas takav smjer ima rijeka Neretva, pa stoga bi smo mogli slobodno ovu pradavnu rijeku nazvati pretkom Neretve ili pra-Neretvom.  Uz fosilna stabla i plodove palmi u istim ovim stijenama su nađene vrste školjki - gigantske oštrige, unio, trapezijumi itd. koje su upravo karakteristične za područja ušća rijeka i estuarija u dodiru s morem. Kako su idući jugozapadnije u istim serijama tj.slojevima stijena na području Gradnića i Paoče pronađeni brojni fosili pravi morski oblika faune: koralji, ježinci, školjke, puževi itd.možemo pretpostaviti kako se upravo na prostoru Tepčića prostirao jedan izduženi estuarij u koji se iz smjera Mostar ulijevala rijeka ili možda pritoka rijeke pra-Neretve. 

Slika 18. Školjka Unio - jasan indikator da je ovuda tekla rijeka. 

Slika 19. Školjka Trapezium - školjka koja je živjela uz velike oštrige, često pričvršćena uz njih. 

Slika 20. Još jedan Trapezium. 

Slika 21. Školjka Tellina , školjka iz muljevitog plićaka u estuariju.  

Slika 22. Puž najvjerojatnije rod Cerithium s fino uočljivim valovitim spiralnim linijama ukrasa na kućici. 

Slika 23. Najveći pronađeni fosil na čitavom širem području - gigantska jako okamenjena oštriga s dužinom preko 65cm. 

Slika 24. Ista oštriga - pogled na dimenziju primjerka (dužina čekića je oko 28cm). 

Slika 25. Današnji pogled prema selu Tepčići u smjeru sjeveroistoka. 

Slika 26. Isti pogled, na isto mjesto- ali prije nešto više od 40 milijuna godina, kada se ovdje ulijevala praNeretva a klima je bila tropsko-suptropska (photo-obrada - G.G.). 

  

FOSILI-HERCEGOVINE: BLAGA IZBIČNA

FOSILNO BLAGO IZBIČNA KOD ŠIROKOG BRIJEGA

Osim već naširoko opisanog čitlučkog područja i njegovih fosila, i mnogi, točnije brojni, dijelovi Hercegovine sadrže neke vrlo zanimljive i rijetke fosile, koji su otkriveni od strane raznih osoba tijekom zadnjih 100-injak godina. Stoga se u portalu uvodi nova rubrika tj.naslov posta-FOSILI-HERCEGOVINE u kojem će se od sada nastojati što detaljnije prikazati i upoznati sve, 'surfere' koje ova tematika zanima, sa ovim vrlo zanimljivim i ne tako poznatim fosilima iz Hercegovine. Za početak ćemo se upoznati s , mogli bi smo reći, pravim fosilnim blagom koje se krije u malom planinskom selu Izbičnu sjeverozapadno od Širokog Brijega. Prema dostupnim saznanjima (ne mora biti točno ) ovi fosili su pronađeni tijekom jedne geološke ekskurzije prije nekih 20,30 god.? ,tj.za vremena vrlo intenzivne eksploatacije i istraživanja brojnih boksitnih ležišta u široj okolici Izbična. Ovi fosili su nakon otkrića svoje mjesto našli u jednoj garaži župnog ureda u Izbičnu, gdje su se zadržali skoro sve do sadašnjih vremena. Vlastitim posjetama u par navrata (2004.i 2010.) uvjerio sam se da se ova, što je važno reći - iznimno vrijedna i važna prirodna, ne samo lokalna već i nacionalna baština, posve zapostavljena i zaboravljena. Osim ovoga važno je reći kako se radi (potvrđeno uvidom u karakter samih fosila) i o izuzetno važnim fosilima u regionalnom znanstvenom tj.paleontološkom pogledu. Stoga se u nastavku prikazuje jedan dio ovog fosilnog otkrića iz Izbična.

Slika 1. Otkriveni fosil ribe (Coelodus?) kod Izbična ( iz - Mabić,F.2008.).

Slika 2. Fosili zubi - izumrle vrste riba koštunjača ( iz - Mabić,F.2008.).

Slika 3. Veliki komad stijene (kredni vapnenac) s brojnim većim i manjim školjkama (inoceramusima?) (foto-autor 2004.).

Slika 4. Poveća školjka iz krednih vapnenaca (mogući rod Inoceramus?) (foto-autor 2004.).

Slika 5. Puž iz krednih vapnenaca - mogući rod Velates ili Capulus? (foto-autor 2004.).

Slika 6. Puž iz krednih vapnenaca - rod Natica (foto-autor 2004.).

Slika 7. Veliki puževi (vjerojatno iz fam.Nerineidae) u krednom vapnencu (foto-autor 2004.).

Fosili ovih mekušaca prikazani na slikama 3 - 7 uslikani su 2004.tijekom tadašnje posjete Izbičnu, dok su još bili vidljivo razmješteni na doduše starim drvenim policama u garaži župnog ureda. No, ono što je još zanimljivije da su ovdje prikazani fosili samo oni koji su fotografirani i nisu jedini, već su samo jedan dio sviju fosila koji se 'čuvaju' ovdje. Prema karakteru (anatomskim osobinama) vlastita pretpostavka je da su ovi fosili školjki i puževa najvjerojatnije pronađeni na nekom ili u blizini jednog od brojnih površinskih kopova južno od Izbična, a možda čak i kod Gornje Britvice - i što je još zanimljivije i bitnije - fosili su najvjerojatnije nađeni unutar krednih (gornjokrednih?) vapnenaca - što bi bilo točno da su nađeni u istim stijenama gdje i fosil ribe. A da li je fosilna riba pronađena zajedno s ovim školjkama i puževima - to tek treba saznati. U monografiji Izbična (Mabić,F.2008) se kao lokacija nalaska fosilne ribe navodi ime tj.mjesto Misirada.

Prema anatomsko-morfološkoj analizi fosilna riba iz Izbična sa velikom sigurnošću može se svrstati u mezozojski red riba Pycnodontiformes, gdje na osnovu njenog oblika postoji izvjesna mogućnost da spada u rod Coelodus. Nalaz fosilne ribe, ukoliko je nađen na lokaciji Misirada prema Mabić,F.2008.,  pripada  gornjoj kredi. Na osnovu ovog saznanja, da je riba pronađena na lokalitetu Misirada- odlučio sam se za posjet toj istoj lokaciji s ciljem geološkog uvida samog lokaliteta i što je vrlo važno - mogućeg pronalaska još sličnih ili nekih drugih oblika i vrsta fosila. Sami fosil ribe je vrlo dobro sačuvan na tipu pločastog tankouslojenog vapnenca, pa je i nakon otkrića komad takve tanke ploče s fosilom fino obrezan a sama riba lakirana bezbojnim lakom.

2.dio-POTRAGA ZA NALAZIŠTEM RIBE...- 2010:

Do lokaliteta Misirada, na kojem se inače svake godine održava Sveta misa za župljane Izbična, dolazi se jednim uskim i velikim dijelom makadamskim putem koji se odvaja od sela Gornji Crnač. Na širem području sela Gornji i Donji Crnač teren grade donjo i srednje kredni sivi dolomiti koji su mjestimično uslojeni (sl.8). Prave tanko-uslojene ili pločaste vapnence susrećemo uz navedeni put iznad sela Gornji Crnač (sl.11,12). No, daljnjim penjanjem i približavanjem Misiradi, ovi pločasti vapnenci prelaze u potpuno masivne, najvjerojatnije grebenske ili čak dubljevodne gornjokredne vapnence (sl.15). Da se na lokalitetu Misirada nalaze gornjokredni vapnenci možemo vidjeti i na geološkim kartama. Nakon ove posjete i uvida u lokalitet Misirada, ostaje opravdana sumnja da je fosil pronađen ovdje, radi vidljive činjenice da je fosil nađen u pločastim vapnencima kojih na samoj Misiradi uopće nema. Tako, ostaje daljnja zagonetka točnog lokaliteta ovog vrijednog fosilnog pronalaska, koji vrlo vjerojatno sadrži i još fosilnih ovakvih ili sličnih riba, ali ne samo riba već možda i fosila drugih mezozojskih kralješnjaka - zmija, vodenih gmazova, pa čak možda i dinosaura čije su fosilne stope već pronađene južnije u mjestu Privalj i Trn. O njima će pak biti više riječi u narednim postovima.

 

Slika 8. Uslojeni i jako borani dolomitični vapnenci istočno od sela G.Crnač prema Borku.

Slike 9 i 10.Idilični krajolik male doline zapadno od Izbična.

 

Slike 11 i 12. Pravi pločasti vapnenci na putu prema Misiradi zapadno iznad sela G.Crnač.

Slike 13 i 14. Dolazak na lokaciju Misirada - i izgled okolnog područja.

Slika 15. Tipični izgled masivnog gornjokrednog vapnenca na cijelom području Misirade.

Slike 16 i 17. Pronađeni mali napušteni kamenolom ispod niže od Misirade prema G.Crnču (stijene su gornjokredni pjeskovito laporoviti pločasti vapnenci s nepoznatim organskim -moguće biljnim fosilnim sitnim ostacima - vidi sl.20).

Slike 18 i 19. Neočekivano otkriveni izljevi bitumena (marker nafte..!?) u stijenama u gore prikazanom kamenolomu.

Slika 20. Organski (biljni?) fosilni ostaci u istim stijenama s bitumenom.

Slika 21. Velike i brojne kupine - koje rastu u blizini prikazanog kamenoloma.

ZOOLOGIJA: NEVIĐENI LETEĆI SISAVAC (LETIPAS) UBIJEN U HERCEGOVINI LJETA 1886.

PRAVI 'LETIĆUKO' JE POSJETIO HERCEGOVINU JOŠ DAVNE 1886.
O čemu se radi ?:
(iz GLASNIK ZEMALJSKOG MUZEJA, br.1889/01, str.35, 01/01/1889 )

Jednog vrućeg popodneva ljeta 1886 mnogi tadašnji žitelji grada Mostara, koji su se zatekli u tadašnjem centru grada, bili su svjedoci jednog - ne kapitalnog već nevjerojatnog i neviđenog lovačkog ulova koji je tad bio donešen i prezentiran u Mostaru. Riječ je o ulovu životinje kakva do tada nije bila uopće poznata niti viđena na ovim prostorima - a radilo se o, naizgled tada, neviđeno velikom šišmišu. Ovog šišmiša ili slijepimiša - koji to uopće nije, ubio je jedan tadašnji stražar iz Sarajeva prilikom lova na divlje golubove ispred jedne pećine na Podveležju. U tekstu iz gore navedenog glasnika, nadalje se kaže kako je nakon upucavanja ove izgledom uistinu prave zračne 'nemani' njeno pokazivanje u Mostaru izazvalo pravu senzaciju. Kako i što je se nakon ulova ovog 'kapitalca' dešavalo s ovom fascinantnom životinjom može se uvidjeti iz navedenog teksta tad objavljenog u Glasniku Zemaljskog muzeja čiji se latinični prijevod sa ćirilice prikazuje u nastavku:

U polovici augusta 1886. ubio je tadanji narednik Laboda, sada stražmeštar straže sigurnosti u Sarajevu, pri večernjoj zasjedi na divlje golubove na jednoj kosi Podveleža blizo Mostara jednog letećeg miša od sasvijem začudne veličine u trenutku, kad je proletio ispred ulaza jedne poveće pećine. Životinja ubijena razmjerno finom sačmom pade u jednu dubinu krasa, a inače vjerno pseto srećnoga lovca ne hotijaše baš nikako da aportira slijepoga šša. Pošto je ovo čudovište izazvalo opću senzaciju u Mostaru, to se jedan prost vojnik od 3. pješ. pukovnije poduhvatio da ga preparira na originalan način, naravno prilično nedovoljan, u koliko je šusterskom iglom izbušio mnoge rupe u tijelu miša i kroza njih uduhao nekakvo sredstvo za konzervisanje. Otolen je slijepi miš dospjeo u Ljubuški, prošao je kroza razne ruke, dok ga najzad koncem 1888. nije bosan. herceg. zemaljski muzej pribavio za se. Premda ova životinja danas izgleda kao sasušena mumija skoro bez i jedne dlake, a pri tome je u tečaju vremena pretrpljela i druga uštrba — ipak još i danas vazda imponuje svojom uglednom veličinom. Širina u letenju je danas 94 cm., a u svježem stanju mora da je bila još veća. Po obliku glave sa zubima, po sastavu ogromnih panpa na palčevima, jasno se poznaje. Na žalost po sadašnjem stanju životinje nije nam moguće, da označimo vrstu životinje. Da je ovaj slijepi miš po pričanju ubijen u potpunoj slobodi, to stoji; no u kojem se vidu nalazi, o tome se u ovaj mah ne može ništa utvrdo da reče. To jedno stoji, da se slična vrsta Pteropus-a ne nalazi ni u južnoj Jevropi niti u opće u svoj Africi, i da tako ogromni leteći miševi jedino u . južnoj Aziji žive. Osim toga nije poznato, da se ulovio u Jevropi takav primjerak, po kojemu bi se moglo reći, da prividno u slobodi živi. . Može se samo na ovo troje pomisliti. Pošto se ovake životinje ponekad uvoze za trgovine sa životinjama, možda je ovaj leteći miš na obali jadranskog mora umakao kakvom brodu pa se odomaćio ovdje u Hercegovini; ili pošto letipas u opće imade pozamašnu snagu da leti, možda su ga morske bure zabacile, te je iz tropskih predjela možda postepeno dospio amo; ili možda se ova vrsta u nekoliko primjeraka još nalazi u blažijim predjelima posjednutog područja, možda kano zaostatak već izumrle faune zemaljske. I ako se čini da je nevjerojatno ono potonje mišlenje, ipak ću u prilog tome nešto da napomenem. Isti lovac našeg letećeg miša prije više vremena opazio je također u Mostaru sličnu životinju, koju je neki dječak živu uhvatio n prodao nekom putniku — agentu za šivaće makine, koji je životinju ubio i ispunio. Taj primjerak veli se, da je bio neznatno manji od ovoga našega, i po opisivan.u biće da je to bila mlaća životinja. I vojnici od tamošnje bosan. herceg. kompanije, koji u pisarni često razgledahu razapetog miša, pričahu nesto istom naredniku, da su u svojoj hercegovapkoj postojbini vićevali slične i još veće primjerke od ove životinje. Najzad napominjem da je i pukovnijski ljekar g. dr. A Henš, kako veli iz pouzdana izvora doznao, da u zapadnoj Hercegovini imade ogromnih slijepih miševa, Nadajmo se daklen, da ćemo pri sadanjem sistematičnom proučavanju Bosne i Hercegovine skorim dobiti objašnenja o zasad još veoma nevjerovatnom nalasku ove vrste životinje', koja pripada tropskim predjelima.     ( http://www.idoconline.info/digitalarchive/public/index.cfm?fuseaction=serve&ElementId=396180 )

 Slika 1. Prizor s kakvim se suočio tadašnji narednik iz Sarajeva ispred jedne pećine na Podveležju.

Iz gore prikazanog teksta vidi se pretpostavka da bi ova ubijena životinja mogla pripadati rodu Pteropus.

Da se nikako ne može raditi o običnom šišmišu, na to ukazuje veličina ali i izgled ove životinje. U tekstu navedenih 94 cm širine u letenju, za koju se kaže da je i vjerojatno bila veća, odgovara veličini mogli bi smo reći - velikog orla ili lešinara. Šišmiši - u pravom smislu te riječi kao leteći mali sisavci koji su slijepi i koji lete isključivo na osnovu ehosondiranja, ne mogu nikako biti ovakve veličine i ovakvog izgleda. Tad pretpostavljena moguća pripadnost rodu Pteropus, sagledana u današnje vrijeme, mogla bi biti vrlo izvjesna i najvjerojatnije točna. Najbolji uvid i spoznaju o ovim životinjama može se pronaći na wikipedijinoj stranici: http://en.wikipedia.org/wiki/Pteropus , gdje se jasno vidi kako je riječ o 'velikim' letećim sisavcima koji se još nazivaju flyin foxes ili leteće lisice. Osim što se nazivaju letećim lisicama ovi leteći sisavci i neodoljivo oblikom tijela posebice glave podsjećaju na prave lisice, te osim ovog nisu uopće slijepe, te imaju izuzetno razvijen njuh uz pomoć kojega hranu (uglavnom voće) nanjuše i na nekoliko desetaka km udaljenosti. Uspoređujući samo izglede slijepimiša i ovih letećih lisica - jasno vidimo kako je riječ o velikoj razlici u izgledu, pri čemu su im samo slična krila dok su trupom i glavom skoro potpuno drugačiji. Na osnovu ovoga dakle možemo reći da ovo što je doletjelo i ubijeno u Hercegovini na Podveležju nije nikakav veliki slijepimiš već prava leteća lisica ili letipas.
No, postavlja se pitanje - da li možemo saznati ili približno odrediti o kojoj je vrsti riječ ? Mišljenja sam da  ovaj ubijeni sisavac pripada vrsti Pteropus giganteus, što se može lako logički objasniti. Razmatrajući i proučavajući (wikipedia) smještaj i životni okoliš svih vrsta roda Pteropus  možemo uvidjeti da 99% svih vrsta živi na krajnjem istoku i jugoistoku Azije, te u Australiji i okolnim otocima. Nadalje, logičnim slijedom razmišljanja možemo zaključiti kako je najveća mogućnost da je u nas tog ljeta 1886 godine mogla doletjeti ona vrsta koja živi najbliže ovim krajevima. Među onih 1 % unutar sviju sagledanih vrsta roda Pteropus, kao jedina vrsta koja živi  najbliže Hercegovini upravo spada vrsta Pteropus giganteus, koja živi u Indiji gdje se još naziva indijska leteća lisica (sl.2 i 3). Gledajući nadalje oblik tijela ove indijske leteće lisice vidimo da ima sličan raspon krila kao i ubijena životinja na Podveležju. Osim ovog treba reći i kako vrsta Pteropus giganteus spada u najveće leteće lisice na svijetu, što ovom apsolutno nesvakidašnjem događaju u Bosni i Hercegovini daje još veći senzacionalizam.

Slike 2 i 3. Vrsta Pteropus giganteus - indijska leteća lisica u letu, kakva je viđena i ubijena ljeta 1886. u Hercegovini.

Drugo pitanje na koje se može dati više odgovora jest kako je ova životinje dospjela odnosno doletjela iz Indije do područja Podveležja? Razmišljajući o ovome, sve moguće odgovore određenom logičnošću možemo svesti na 2 najvjerojatnija načina koja su dovela do ovog neobičnog susreta na padinama Podveležja. Jedan mogući način jest taj da je manja skupina ili pak jedan primjerak ovih pteropusa pratio brod ili je bio na brodu koji je plovio od Bliskog Istoka Mediteranom sve do Jadrana. U okviru ove mogućnosti nadalje moglo je biti da je taj isti brod prevozio vrstu voća kojom se hrane pteropusi te radi čega su i slijedili brod. U okviru ove 1.mogućnosti vezane za dospjećem na osnovu broda  postoji mogućnost da je životinja svjesno od strane pojedinaca članova tog broda bila ponešena i unešena na brod, kao i mogućnost da je životinja dok je brod polazio s Bliskog Istoka ušla neopaženu u brod te se skrila u nekom kutku broda. Nadalje također u okviru dolaska brodom, moguće je bilo da je navedeni brod došao do ušća rijeke Neretve, gdje se danas nalaze Ploče, prilikom čega je ova leteća lisica napustila brod i odletjela dolinom Neretve uzvodno sve do područja Podveležja. Drugi mogući način kojim je ovaj leteći sisavac mogao doći do Hercegovine jest dolazak dugotrajnim letenjem i usputnim zadržavanjem na pogodnim mjestima gdje ima hrane i gdje su u blizini špilje ili vapnenačke okomite litice. Gledajući ovaj mogući način možemo zaključit kako bi onda životinja trebala biti uistinu nadprosječne letačke snage i izdržljivosti da pređe put od Indije (njenih sjeverozapadnih dijelova) pa sve do Hercegovine, čime bi se veća vjerojatnost mogla dati prvoj navedenoj mogućnosti - dospjeća uz pomoć broda. Sve u svemu možemo neosporno zaključiti da je životinja prije samog ustrijeljenja letjela iznad područja doline Neretve i niske Hercegovine, što je oko kamere autora ovog bloga uspijelo i zabilježit i to iznad područja Hrasna južno od Čapljine (sl.4i 5. fotomontaža).

Slike 4 i 5. Indijska leteća lisica ( Pteropus giganteus ) u preletu na području Hrasna u jugoistočnoj Hercegovini. ( photoedit by gosha ).

BOTANIKA; PREDBOŽIĆNO RASCVJETANO DRVO BROTNJA - 'MUŠMULA'-NEŠPULA

ŠTO ZNAMO O 'NAŠOJ' MUŠMULI - Eriobotrya japonica - japanska mušmula/japanska šljiva ?

Veliki dio žitelja gradova u južnoj (donjoj ili niskoj) Hercegovini - Mostara, Čapljine, Čitluka, Stoca, Ljubuškog i Gruda  zasigurno je čuo, vidio, ili je pak upoznat sa biljkom poznatijom pod nazivom mušmula. No, osim samog znanja o ovoj biljci jedan dio stanovnika, kako najjužnijih dijelova BiH, tako i Dalmacije, vjerojatno je zamijetio te čulima vida i njuha osjetio nešto vrlo neobično u odnosu na veliku većinu svih stabala i biljaka ovih krajeva -a to je trenutna procvjetalost ovih stabala 'mušmule' s brojnim iznimno mirisnim cvjetovima. Ovo interesantno i na jedan način jako lijepo drvo, zadnjih godina se od strane žitelja brojnih broćanskih sela te grada Čitluka sve više sadi i kultivira, te time postaje vrlo lijepi floralni ukras i segment brojnih okućnica. Kod ovoga je važno pripomenuti to kako se u slučaju ovog drveta koje je zadnjih par mjeseci trenutno u fazi cvata - ne radi o pravoj mušmuli ( Mespilus germanica) već je riječ o tzv. japanskoj mušmuli ( Eriobotrya japonica) koja je poznata pod nazivom nešpula, nešpola ili japanska šljiva. Ovo je važno znati, ponajviše zbog toga jer se ove dvije biljke osim što spadaju u istu familiju tzv.ružovki Rosaceae, podosta razlikuju - pri čemu je prava mušmula (Mespilus germanica) listopadno drvo, koje cvate u proljeće, te za razliku od ove 'naše' japanske mušmule  - ima potpuno drugačiji cvijet kao i drugačiji oblik lista. Tako bi svatko onaj tko namjerava kupovati sadnice mušmule, kakva je prisutna u nas - ukoliko kupuje u stručnijem vrtnom centru - trebao naglasiti da traži nešpulu ili japansku mušmulu - upravo iz razloga - da se u slučaju kupnje i sadnje obične mušmule nakon par godina ne iznenadi da je to listopadno drvo, koje je totalno drugačije od onih mušmula koje su u susjedstvu.

Slike 1-3. Rascvjetala 'mušmula' tj.nešpula u centru Čitluka u čaršiji kod hotela (slikano 10.prosinca 2011.).

Jedna od mnogih broćanskih, u našem narodu zvanih-mušmula kao što je na slikama gore prikazana iz centra Čitluka, na temelju prethodno opisanog teksta, nije dakle mušmula - već nešpula ili japanska mušmula (Eriobotrya japonica). Za njih je osim navedenog u tekstu gore, karakteristično i to da su to sutropske biljke porijeklom iz jugoistočne Kine, koje se već jako dugo vremena ( više od 1000 godina) u tom dijelu Azije sade i kultiviraju. Iz Azije je vremenom ova biljka prenešena u mnoge dijelove svijeta, najprije u Indiju, zatim Mediteran, kao u sjevernu i južnu Ameriku. Japanska mušmula (nešpula) najbolje uspijeva u toplim (sutropskim i mediteranskim) krajevima pri čemu traži puno sunca, te dobro podnosi sušu, čak i  niže temperature ispod nule, dok je osjetljiva na jaki vjetar - tako da oni koji sade ovu biljku na mjestima jake bure (tzv.vjetrometini) ne trebaju očekivati veliki rast nešpule. Upravo zahvaljujući relativno boljem zaklonu od bure - japanska mušmula u čaršiji u Čitluku (sl.1-3) je uspijela izrasti i razgranati se ovako široko - pri čemu se u vrijeme cvatnje (od kraja 10.do 12.mjeseca) koje još uvijek traje - prelijepi i mnogim usputnim prolaznicima možda zagonetni miris, koji se intezivno širi u čitlučkoj čaršiji, upravo potječe od ove biljke.  

Nadalje, osim ovih bitnih navedenih osobitosti - vrlo je zanimljiv oblik samog cvata tj.cvijetova - koji su relativno manji, bijele boje, te su gusto raspoređeni u grozdastim piramidalnim nakupinama (sl.2).  Zatim, osim cvijetova, još interesantniji u više pogleda, jesu plodovi ovih stabala. Rijetki žitelji koji imaju veće 'mušmule' ili oni koji su bili u prilici brati plodove ovih japanskih mušmula - znaju kakav - moglo bi se slobodno reći - delikatesan i izniman okus imaju ovi plodovi, koji su svijetlonarandžastog kuglastog oblika te su veličinom i bojom najviše slični manjim kajsijama. Ovakav delikatesan i za naše krajeve dosta neobičan voćni okus rezultat je toga što ovi plodovi tj. voće japanske mušmule u sebi ujedinjuje okus breskve, limuna i manga.  No, osim svih ovih odlika, možda najbitnije karakteristike japanske mušmule radi čega se od davnih vremena sadi i kultivira jesu sama prirodno-ljekovita i prehrambena svojstva plodova, te dijelom i listova. Tako, se ovi izuzetno ukusni plodovi koji dozrijevaju otprilike u mjesecu svibnju, u mnogim sutropskim, mediteranskim, posebice azijskim zemljama osim svježe konzumacije, koriste za proizvodnju pekmeza, marmelada, džemova, slatkiša, zatim za pravljenje pita i slatkih sirupa kao i alkoholnih pića poput likera od nešpule. Ipak, potrebito je upozoriti kako pretjerana konzumacija plodova japanske mušmule može dovesti do cijanidnog trovanja, usljed malog sadržaja cijanogenog glikozida. Posebno je koristan sirup od japanske mušmule koji se u kineskoj medicini koristi za smanjenje kašljanja, te za ublažavanje grlobolje. Obradom lišća zajedno sa drugim sastojcima ove voćke, proizvodi se i prehrambeni proizvod čijom se konzumacijom smiruje i poboljšava probavni i dišni sustav. Osim ovog jedenje voća japanske mušmule ima i  blagi sedativni učinak.

Na kraju ovog osvrta i teksta o našim 'hercegovačkim mušmulama' svima nama koji smo u prilici biti ili proći pored ovih biljki ostaje mogućnost jednog malog i kratkotrajnog ali vrlo dojmljivog osjećaja i doživljaja -a to je- zimski prosinački predbožićni užitak opojnog mirisa brojnih bijelih cvatova zizmelene japanske šljive.